Ima dobrih ljudi
 Već je godina dana kako sam iselila iz studentskog doma u stan. Živim na Srednjacima u Zagrebu. Kvart je odličan i ciljano sam odlučila živjeti tu zbog lijepih, širokih pločnika, obilja zelenila, blizine dućana, pekara, autobusa te prijatelja. Kada sam tražila gdje ću živjeti ovi su mi uvijeti bili najvažniji kako bih samostalno mogla odlaziti gdje god trebam.
S Harryjem sam bez većih poteškoća odlazila u sva tri obližna dućana. Mercator, Lidl čak i Konzum koji je u susjednoj Knežiji, a do njega ima hoda. Rute sam naučila uz svoju i Harryjevu instruktoricu, a katkad uz prijateljicu koja živi u blizini. Nikad nismo imali problema.
Sada, kad Harryja više nema krećem se štapom po jednostavnijim rutama, ali ne i do Konzuma. Da bih došla ondje, moram prijeći "Park sunca". To je veliki park s puno klupica, putića i zelenila. Sam park zaista izgleda kao sunce i svaka zraka je stazica koja vodi u neki svoj smjer.
Nisam štapom nikad išla tim putem jer, jednostavno, sve bih kupila u prva dva dućana koja su mi bliže i put do njih je jednostavniji. Ali, moja upornost i tvrdoglavost nije mi dala mira i tako sam danas baš morala otići kupiti si ručnik za more jer ih samo ima u Konzumu i baš ti mi se sviđaju. Prvo, nedjelja je, ideja mi je došla na pamet u 13:30 h, a Konzum radi do 15:00 h. Dakle, i nemam vremena, ali krenula sam jer nekako mi se čini kako treba ići samo ravno kroz park te uvijek nekog ima na cesti i lako zamolim za pomoć ako zapnem.
Tako sam krenula, prešla Selsku cestu sa zvučnim semaforom i negdje na pola parka srela gospođu koja me iskorigirala u hodu. Tako, kad me je pratila, dopratila me i do Konzuma jer na samom kraju parka neki su radovi i sve je raskopano. Zahvalila sam gospođi, ušla u dućan te potražila prodavačicu i zamolila ju za pomoć. Izabrala sam ručnik, platila i izašla van dućana.
Hmm, ali kako se sad vratiti, nisam baš pratila dok me je dobrodušna gospođa dopratila. Krenula sam ipak, ni sama ne znam odakle mi tolika smirenost i samopouzdanje. Već na samom početku prišao mi je gospodin i preveo me te objasnio nek samo idem ravno, pratim desni rub jer je park raskopan. Objasnio mi je kad dođem do križanja koje je to te sam mu zahvalila i rekla da ću znati dalje sama.
Ma, nisam prošla ni 10 koraka mlađi dečko priča na mobitel, ali prekida razgovor jer je čuo kuda idem i doveo me do sredine parka nakon čega sam s još većom sigurnošću hodala prema Srednjacima. Već sam nadomak semaforu i trebam prijeći Selsku cestu. Dakle, uskoro i moja je misija završena.
Ali ... prilazi mi još jedan dečko i pita me trebam li pomoć pri prelasku? Ja sam mu odgovorila kako trebam prijeći cijeli semafor, pritom misleći kako mi pomoć nije potrebna čisto da ga ne gnjavim, ali dečko je bio uljudno uporan te me preveo. Započeli smo razgovor kako me još nije primijetio, jesam li nova u kvartu. Odgovorila sam da sam ovdje već godinu dana, ali sam se prije kretala uz psa na što se sjetio da me ipak viđao. Prešli smo Selsku i pozdravili se.
Na kraju, Marin, tako se zove, ponudio mi je svaku svoju pomoć, ako trebam do dućana ili išta u kvartu, nije mu nikakav problem i čak mi je nudio dati svoj broj, ali bilo mi je nekako neugodno pa sam se zahvalila, ali rekla da mi slobodno i sljedeći put može prići i pružiti pomoć. Možda ću ga tako bolje upoznati pa se i sprijateljimo.
Divan je osjećaj znati da ima toliko dobrih ljudi. Hvala im!
|
