Na putu od kuće do škole
Ha, ha, sjetila sam se ovog naslova. Kad sam bila mala, ovo je bila neka televizijska emisija. Čini mi se da je bilo govora o sigurnosti u prometu mlađih učenika osnovnih škola. Zgodno za naslov posta sa sličnom tematikom.
U ovom postu ukratko ću opisati svoj put od studentskog doma do kuglane kako bi svima koji ovo čitaju ukazala na probleme na koje nailazim. Nadam se da ću i ostalim slijepim osobama pomoći, a "videćima" barem pokušati ukazati kako nam je katkada teško jer se oni nisu sjetili da tuda prolazi slijepa osoba. Nadam se da će ljudi shvatiti koliko nam ometa slobodno kretanje jedan krivo naparkirani automobil.
Smještena sam u studentski dom „Cvjetno naselje“ u dijelu grada Prisavlje. Odprilike, do odredišta - kuglane imam petnaestak tramvajskih stanica ili 45 minuta vožnje.
Treninzi su mi dva puta tjedno u popodnevnim satima i to u vrijeme kad građani odlaze s posla kući.
Ovdje je prvi problem - gužva u prometu.
Harry i ja spremamo se, on maše repom i sretan je što ide na svoj dnevni posao. Pakiram ruksak za trening. Sva oprema je pomno odabrana i pazim na sve od boje do najsitnijih detalja kao šta su boca za vodu, ručnik i ostalo.
Pitate se kako znam koje je boje majica. Obično kada kupujem ili dobijem majicu pitam kakve je boje, mogu razlikovati materijal po opipu i sve to jednostavno zapamtim. Ali, to je možda tema nekog idućeg posta.
Harry i ja smo spremni te krećemo u novo osvajanje terena, ali i u novu pobjedu.
Do tramvajske stanice imam desetak minuta pješke. Na tom putu su dva manja prijelaza preko ceste. Na ovom dijelu puta nemam nekih većih prepreka jer sam cijelo vrijeme na pločniku. Ali, katkada se tu, samo na trenutak ugura neki auto, pa eto problema. Srećom, pločnik je širok pa se Harry i ja snađemo.
Kad stignem na stanicu, ako je već netko tamo zamolim ga da mi kaže koji broj tramvaja stiže. Slijepe osobe na mnogo načina raspoznaju tramvaje. Najčešće po zvuku - zvuku kola na šinama, zvuku otvaranja vrata. Ali, u posljednje vrijeme sve teže jer ovi noviji zvuče svi isto. Zato odmah pitam. A uvijek je netko na stanici. Ako nije, kada stigne tramvaj, priđem vratima i pitam vozača ili nekog putnika.
Kad tramvaj stigne ulazimo, Harry je taj koji pronalazi vrata te se smještamo iza vozača da ne smetamo ostalim putnicima. Pametan je Harry, stisne mi se uz noge i ne reagira na nikoga. Čini mi se da i ne gleda ljude. Tako se ljudi ne boje. Nadam se.
Putujemo. Tramvaj (osim ovih najnovijih) klapara od stanice do stanice. Katkada stane i da nije stanica. Osluškujem hoće li se otvoriti vrata, pa da onda zabilježim u memoriji da je prošla još jedna stanica. Ako se ne otvore - gužva je. Promet je zakrčen. E, sada je tu drugi problem s kojim se sreće slijepa osoba. Kako znam koja je stanica i jesam li stigla na stanicu na kojoj moram sići? Ni tu nije veliki problem. U novim tramvajima postoji ozvučenje te najavljuje svaku stanicu. A nekad se zna dogoditi da govor nije uključen, ali i u onim starijim tramvajima gdje nema razglasa pa se snalazim. Pazim na razno-razne sitnice od križanja tramvajskih tračnica, skretanja, usporavanja tramvaja u zavojima i sl. Brojim stanice od nekog prepoznatljivog mjesta do drugog. A ako se dogodi i da se pomutim, jer me je netko nešto pitao, nazvali su me moji na telefon ili zbog nečeg drugog - onda pitam. Pitam vozača, pitam nekog putnika do sebe. Ljudi odmah odgovore, ljubazni su.
Kad stignem na odredište, a to je stanica u Harambašićevoj, Harry prvi izlazi i pazi da ne naletim na neku prepreku, rupu ili lokvu vode. On to zaobiđe čuvajući svoju gazdaricu. Imam pred sobom veliko križanje. Trenutak pažnje da se snađem u kojem smijeru treba ići, i krećem dalje. Harry me vodi na pješački prijelaz. Kako sada prijeko, ali sigurno?
E, o tome sljedeći puta. Kako se slijepi snalaze na raskršćima.
|
